Kucam na vrata kamena. -To sam ja, pusti me. Hoću da uđem u tvoju...

Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, pusti me.
Hoću da uđem u tvoju unutrašnjost,
da pogledam uokolo,
da te upijem kao dah.
-Odlazi! - kaže kamen -
Čvrsto sam zatvoren.
Čak razbijeni na komade
bićemo čvrsto zatvoreni.
Čak smrvljeni u prah
nećemo nikoga pustiti.
Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, pusti me.
Dolazim iz čiste radoznalosti.
Za nju je život jedina prilika.
Želim da prođem tvojim dvorcem
zatim da posjetim list i kaplju vode.
Malo vremena imam za to.
Moja smrtnost mora te uzbuditi.
-Ja sam od kamena - kaže kamen -
i svakako moram sačuvati ozbiljnost.
Odlazi odavde,
nemam mišiće smijeha.
Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, pusti me.
Čula sam da su u tebi velike prazne sale,
neviđene, neopisivo lijepe,
gluhe, bez eha bilo čijih koraka.
Priznaj da i sam malo o tome znaš.
-Velike i prazne sale - kaže kamen -
ali u njima nema mjesta.
Lijepe su, možda, ali izvan ukusa
tvojih jadnih čula.
Možeš me upoznati, poznavati me nećeš
nikad,
čitavom površinom okrećem se prema tebi,
a čitavom unutrašnjošću na drugu stranu.
Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, pusti me.
Ne tražim u tebi utočište za vječnost.
Nisam nesrećna.
Nisam beskućnik.
Moj svijet je vrijedan povratka.
Ući ću i izaći praznih ruku.
A kao dokaz da sam stvarno bila
neću dati ništa osim riječi
kojima niko ne vjeruje.
-Nećeš ući - kaže kamen -
Nemaš čulo učešća.
Nijedno čulo ne može ti zamijeniti
čulo učešća.
Čak i pogled izoštren do svevidenja
ne vrijedi ti ništa bez čula učešća.
Nećeš ući, imaš jedva zrno toga čula.
Jedva njegov začetak, uobrazilju.
Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, pusti me.
Ne mogu čekati dvije hiljade vijekova
da udem pod tvoj krov.
-Ako mi ne vjeruješ - kaže kamen -
obrati se listu, reći će ti što i ja.
Kapi vode, reći će ti što i list.
Konačno, pitaj vlas sa sopstvene glave.
Smijeh me obuzima, smijeh, neobuzdani smijeh,
kojim se smijati ne smijem.
Kucam na vrata kamena.
-To sam ja, pusti me.
-Nemam vrata - kaže kamen.